Letačke teme...

Vjerojatno je većina ljudi vidjela komični film s navedenim naslovom i uživala u scenama koje ne bi nikada poželjeli u stvarnom životu. Da postoji ipak mogućnost «stvarnog letenja» bez pilota nije više plod samo naše mašte nego realnost na kojoj rade ozbiljni stručnjaci.

Naime, u SAD poznata agencija za svemirska istraživanja, NASA, je pokrenula istraživački projekt pod nazivom SATS (Small Aircraft Transportation System) – mali zrakoplovi za transport koji ima za cilj istražiti mogućnost visoko automatiziranog zrakoplovnog transportnog sustava. Krajnji cilj istraživanja je utvrditi da li automatizirani sustav može letiti bez upravljanja čovjeka, pilota. Ako se ostvare takva hrabra predviđanja praktično bi svi ljudi mogli «virtualno» letjeti.

Da se radi o prilično ozbiljnom projektu govori činjenica da je NASA planirala u pet godina potrošiti 669 miliona $ na ovaj projekt. Za tekuću godinu odobreno je 9 miliona $. Kako u tržišnoj ekonomiji nema ulaganja bez želje za ostvarenjem profita tako i ovo istraživanja ima to za cilj. Postoji veliki broj ljudi koji bi željeli putovati malim zrakoplovima na već razvijenu mrežu tisuća malih aerodroma skraćujući vrijeme putovanja uz istovremeno povećanje udobnosti. Potencijalni kupci «novog proizvoda» su praktično sve obitelji ali i ozbiljni poslovni putnici.

Trend u suvremenim državama je da sve veći broj ljudi, a poglavito bogatiji, napušta velika gradska središta i odlazi živjeti u udaljena, manje naseljena i ekološki čišća mjesta za život. Njihove transportne potrebe se povećavaju, a postojeća infrastruktura ih ne može zadovoljiti na odgovarajući način. U vrijeme sveopće dostupnosti svih proizvoda i usluga (on-line) postoje i specifične transportne potrebe: prijevoz za skupinu ljudi, komfor putovanja, prijevoz na zahtjev, slijetanje na točno određeni aerodrom što praktično znači osigurati kupcu «avio-taxi».

Posebnu težinu navedene činjenice imaju za SAD gdje postoje 5400 aerodroma za uporabu «male avijacije» (General Aviation) i ogroman broj registriranih aviona generalne avijacije. NASA planira da stvori uvjete da 25% prigradskog stanovništva u narednih 10 godina dobije četiri puta veću brzinu u odnosu na korištenje autocesta, a u narednih 25 godina da taj procent stanovništva iznosi čak 95%. Primjenom novih tehnologija, digitalne i komunikacijske, u proizvodnji aviona ali i u izgradnji cjelokupne zrakoplovne infrastrukture rezultiralo bi jednostavnim sustavom za korištenje kao što je to danas automobil i autocesta.

Današnji zrakoplovi, na sreću trebaju nas, pilote koji moraju imati stručne sposobnosti (kvalifikacije – dozvole) da bi se s njima sigurno letjelo. Zrakoplovi koje planira stvoriti NASA ne bi trebali pilote nego «operatore sustava» koji bi imali minimalnu razinu vještina upravljanja (opsluživanja) zrakoplova. Jedino što bi trebali znati je kamo žele putovati i kako to zatražiti od avionskog «mozga», kompjutora. Kompjutor bi imao u memoriji sve potrebne podatke, on bi stupio putem satelita u vezu s kontrolom, prijavio bi let te tijekom leta upravljao avionom na siguran način. Cijelo vrijeme leta on bi održavao vezu s kontrolom letenja, s drugim zrakoplovima u zraku te sa aerodromskim službama. Ključna stavka u zamišljenom sustavu je postojanje učinkovitog podatkovnog linka, sustava komunikacije. U osnovi to bi bio Internet način komunikacije koji bi se odvijao preko satelita. Preko tog sustava komunikacije avion bi razmjenjivao podatke sa svim učesnicima zračnog prometa kako bi se let odvijao sigurno i po pravilima.

Putnik, operator sustava, imao bi samo nadzornu ulogu. NASA stručnjaci ipak planiraju ostaviti mogućnost da se prijeđe na «ručni mod» to jest da pilot preuzme kontrolu i upravljanje avionom. Kvaka «22» je u činjenici da bi i u ručnom modu glavnu ulogu imao avionski kompjutor koji ne bi dozvoljavao operatoru aviona stvaranje kritične situacije.
Zanimljivo ja kako stručnjaci previđaju opremu budućeg SATS aviona: udvojena digitalna kontrola leta, digitalni ekrani osjetljivi na dodir (touh sreen), veliki stakleni kokpit, navigacija bazirana na GPS-u, detaljna pokretna mapa terena iznad kojeg se leti, satelitski link za komunikaciju, sustav za prevenciju zaleđivanja, sustav za nadzor ispravnosti aviona. Na velikom ekranu u kabini aviona operator bi mogao vidjeti pokretnu simulaciju vanjskog svijeta čak i u uvjetima «nulte» vidljivosti. Tu 3-dimnezionalnu sliku osiguravao bi moćan grafički program koji bi podatke dobivao iz baze podataka o terenu. NASA je već vršila mjerenja visine iznad zemljine površine i procjenjuje se da je izmjereno oko 80% zemljinog tla s točnošću boljom od 16 metara. Kompletnu tehnologiju za stvaranje sintetičkog vizualnog sustava moguće je ostvariti u sljedećih 5 godina po mišljenu NASA stručnjaka.

Ostale tehnologije praktično su na raspolaganju ali je upitna cijena njihove integracije. Osim toga postoje i mnoge druge otežavajuće okolnosti: organizacija KL, sigurnosne procedure – certifikati, preskupa oprema, predrasude ljudi (pogotovo pilota). Međutim, neosporno je da se NASA rješavanju svih ovih problema posvetila s velikom pozornošću. U stvari oni rade na ovom projektu od 1994. godine kada su pokrenuli projekt revitalizacije generalne avijacije pod nazivom AGATA. Sada je to respektabilna organizacije koju čine preko 70 članica uključujući vladine organizacije, kompanije i visoko obrazovne institucije. Dosada je organizacija investirala preko 30 miliona $ u razna unaprjeđenja postigavši zavidne rezultate. Ove godine raspoloživi budžet je dosegnuo impozantnih 200 miliona $. Ostvarena su mnoga tehnološka postignuća: prikaz vremenske situacije u realnom vremenu, novi sustavi za mjerenje kursa i visine leta bazirani na laserskim žiroskopima i GPS-u, digitalna kontrola rada motora u raznim režimima rada, višefunkcionalni digitalni pokazivači. Sva navedena tehnička postignuća ugrađena su na test avion Beech Bonanza radi ispitivanja u realnim situacijama.

Teško je predvidjeti kada će projekt NASA zaživjeti do kraja u praksi i kakve će to posljedice donijeti. Možda prestane potreba za pilotima uopće? Autor je skloniji mišljenju da do toga ipak nikada neće doći. Pilot će biti potreban i to ne samo u ulozi «operatora» već kritičnog čimbenika u izvanrednim situacijama. Život je, to jest letenje, toliko nepredvidljiv da kompjutor ne može sve uvijek točno i do kraja procesirati i čovjek mora imati mogućnost da sam odlučuje o svojoj sudbini. Sva napredna tehnološka dostignuća olakšati će ljudima putovanja i smanjiti naprezanja pilotu, ali pilota neće moći nikada nadomjestiti.
Za više informacija pogledajte stranice: http://sats.nasa.gov
i http:agate.larc.nasa.gov.

Mladen Dujmović

Izvor The Journal Global Airspace Avionics